Zato je pjesma ispjevana o njima mala nada da će se u ovom gradu i u ovoj zemlji poštovati ljubavi koje se „stavljaju ispred zastava“, kako pjeva Davor Sučić, frontmen gupe Zabranjeno pušenje. O osnovnoj ideji pjesme on je za RSE rekao:

„To je poznata priča sarajevska – o sarajevskom Romeu i Juliji, o Bošku i Admiri, mladim ljudima koji su nesretno stradali u ratu boreći se da nađu mjesto za svoju ljubav, za svoju slobodu. To je jedna simbolična priča koja je aktuelna i danas – poslije toliko godina mira mi još uvijek tragamo za ljubavlju i slobodom u ovoj državi. Ja sam nekako u toj priči našao dosta veze sa našim životima i sa onim što se nama danas dešava.“

Jedan od očevidaca smrti dvoje mladih, prije nekoliko godina je opisao kako je kod njih vidio nadu za život bez rata:

„Djevojka je mahala torbom, držali su se za ruku, i u tom trenutku ona je poskakivala. Najednom ih je presjekao rafal – i legli su onako zagrljeni.“

Admirini roditelji i Boškova majka mnogo puta su do sada govorili o svojoj djeci. Iz arhivskog materijala RSE izdvajamo riječi Admirinih roditelja, Zije i Nedrete Ismić:

„Stalno je govorila:’Zar misliš da je pošteno da on ide sam, a da ja ostanem?’ To da pođe bila je njena odluka. Mislila je da je ljubav jača i od smrti.“

„Umiješao se rat u ljubav, to je taj problem. A onda prestaju svi zakoni i ljubavi i svega. Postoji samo zakon rata.“

Jedna od najljepših ali i najtragičnijih ljubavnih priča nije zaštićena od politizacije, od nagađanja ko je i s koje strane ispalio smrtni rafal. Srce Boškove majke, Rade Brkić, je iskreno:

„Ne razmišljam uopšte ko ih je ubio. Jednostavno i kad bih doznala za tog čovjeka i kad bih ga vidjela pred sobom, samo bih ga pitala: ’Čovječe, zašto si to uradio?’ Ništa više.“