PISMO JEDNE TUŽNE MAJKE

Sine moj, kao da je jučer bilo, kada sam te na ruke uzela, kada sam osjetila tvoje malo tijelo u svom naručju.

Postao si, i ostao sav moj svijet, moja radost, moja snaga, razlog mog postojanja. I kada je bilo najteže, kada sam, ko zna koliko puta pala, znala sam da moram ustati, znala sam da postoji jedno malo biće koje me treba. Padala sam, ustajala, posrtala, ali isla dalje, Ti si bio moj motiv, ti si bio ono nešto i neko, ko mi je uvijek davaloo nadljudsku snagu da idem kroz život, da se borim, da pobijedim sve probleme, da izdrzim, da pobijedim zivot. 

Sjećam se tvojih prvih koraka, prvih izgovorenih riječi, koje su majčinom srcu bile kao najljepša muzika. Sjećam se svoje strepnje i svoga ludila kada te nesto zaboli, sjećam se tog ludačkog straha da će ti se nesto dogoditi, koji me i sada prati.

Smijala sam se kada si se  ti smijao, plakala, kada si ti plakao, dijelila s tobom tvoje radosti, tuge, tvoje strahove, bila tu kada si posrtao, dizala te i to me činilo sretnom, ispunjenom, jakom. 

Sjećam se i pitam se gdje je to vrijeme, kuda nestade moja radost, šta se to dogodilo i kada se dogodilo.

nastavak na sledecoj stranici…