TEKST KOJI ĆE VAS NAUČITI PAMETI: Kćeri moja, ne nosi marke. Budi marka!

Na futroli je pisalo. Chanel. Promatala sam ih. Jednoj se razmazala maskara. Druga nije marila. Jer da jest prva zasigurno na licu ne bi imala crnu mrlju pod nosom. Ovako je imala. I mrlju i duge, crvenim lakom namazane umjetne nokte koji nisu bili u stanju obuhvatiti šalicu macchiata a da ne izgleda poprilično smiješno. Mislim za jednu mladu damu. Objema su usne, osim duple doze nikotina bile ispunjene crvenom bojom.

Promatrala sam ih, dovoljno dugo da shvatim da su tražile pažnju. Potvrdu svog postojanja. Cijenu koja nije bila okačena na njihovim ovratnicima. Ali kao da jest. Jer to se vidi. To se osjeća. Žene to mahom pokazuju, a da toga nisu niti svjesne.

Sve što hoda ima cijenu.

Sve što diše ima vrijednost.

Predmeti ne dišu, ako ste kojim slučajem zaboravili…

Sjetila sam se sebe i svojih devetnaest. Prva godina faksa. Imala sam malo toga. Točnije ono što mi je posuđivala starija sestra. I ono što sam si mogla priuštiti sama. Pitati starce novac za pokoju krpicu? Nije mi padalo na pamet. Što zbog odgoja, što zbog životne situacije. Vladala je parola ‘snađi se sam druže…’

Gledala sam, nerijetko sve te prekrasno odjevene djevojke. Gledala sam sebe dok gledam njih. Jesam li zavidjela? Možda. Pa nije da nisam imala ništa. Ali nije ni da sam imala sve. Ne sjećam se detalja ali se sjećam toga da sam jednu majicu nosila na stotinu i jedan način. I toga da su mi neki (valjda slični meni) govorili da imam stila i da sam jako kreativna. E da. Sjećam se (da dobro se sjećam, iako bih voljela da se ne sjećam) jedne situacije koja me dotukla i pokazala da ima bogatih ljudi siromašnijih od najjadnijeg prosjaka.

Njezine oči i pogled uperen u mene. Obratila mi se nanoseći sjajilo na usne i rekla:

‘Ideš u tome s nama? Nemaš ništa novo? Neki orginal? Nešto s potpisom…?!’

‘Nemam…pa, šta ovome fali, novo je…’

‘Fali cijena draga. Cijena potpisa. To ti je znak koliko vrijediš…’

nastavak na sledecoj stranici…